Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa

Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa: Suštinske odredbe

Prvo, zakon potvrđuje da kako pojedinci tako i pravna lica mogu imati pravo svojine na imovinu, što osigurava širok spektar subjekata u okviru vlasničkih prava.

Drugo, vlasnik ima pravo držati, koristiti i raspolagati svojom imovinom, naravno, u granicama određenim zakonom. Ovaj princip čini osnovu vlasničkih prava, ali takođe postavlja odgovornost da se ta prava koriste na zakonit način, bez povrede prava drugih lica.

Treće, naglašava se da vlasnik svoje pravo svojine ostvaruje u skladu s prirodom i namenom stvari, zabranjujući upotrebu prava svojine suprotno svrsi za koju je zakonom ustanovljeno ili priznato.

Četvrto, zakon postavlja odgovornost vlasnika nepokretnosti da se uzdržava od radnji koje mogu ometati korišćenje drugih nepokretnosti ili prouzrokovati štetu, uz poštovanje prirode i namene nepokretnosti i lokalnih uslova. Takođe, zabranjuje se vršenje smetnji bez posebnog pravnog osnova.

Peto, zakon omogućava da se na imovini na kojoj postoji pravo svojine uspostave dodatna prava kao što su službenost, stvarni teret i zaloga, pod zakonski propisanim uslovima i svrši.

Nadalje, zakon reguliše proces sticanja, zaštite i prestanka prava svojine i naglašava da se pravo svojine može ograničiti ili oduzeti u skladu s ustavom i zakonom. 

Sticanje prava svojine

Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa uređuje način sticanja svojine. Neki od osnovnih načina kako se može steći pravo svojine na imovinu su sledeći:

1. Po Samom Zakonu (Automatski): U nekim slučajevima, pravo svojine se može automatski steći bez potrebe za posebnim postupkom. Na primer, kada neko stvori novu stvar, poput umetničkog dela, ili kada nasledite imovinu, to pravo svojine automatski prelazi na vas.
2. Pravnim Poslom: Pravo svojine se često stiče putem pravnih ugovora, kao što su kupoprodajni ugovori ili ugovor o poklonu. Kada se dogovorite s drugom stranom i zaključite valjani ugovor, prenos prava svojine na imovinu se vrši u skladu s tim ugovorom.
3. Nasleđivanjem: Nakon smrti vlasnika imovine, pravo svojine na tu imovinu može se preneti na naslednike u skladu s testamentom.
4. Odlukom Državnih Organizacija: U nekim slučajevima, državne institucije mogu dodeliti pravo svojine nad određenom imovinom pojedincu ili organizaciji. Na primer, vlada može dodeliti zemljište za izgradnju infrastrukture ili poslovnih objekata.
5. Spajanjem i Mešanjem: Ako su različite stvari spojene ili pomešane tako da se više ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili nesrazmernih troškova, novo stvoren objekat može postati predmet prava svojine.
6. Građenjem na Tuđem Zemljištu: U nekim slučajevima, osoba koja gradi objekat na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta to dopušta ili ne reaguje na vreme, može steći pravo svojine na nepokretnosti u pitanju.
7. Okupacijom: Okupacija se odnosi na sticanje prava svojine na imovinu koja je napuštena ili ostavljena bez jasnog vlasnika. Ovaj princip se retko primenjuje i često zahteva dugo vreme neprekidnog posedovanja.

Pravo vlasništva putem održaja

Jedan od načina sticanja vlasničkih prava nad pokretnom i nepokretnom imovinom jeste putem održaja. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa prepoznaje četiri različita scenarija sticanja imovine putem održaja.

1. Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.
2. Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na nepokretnosti dobija nakon 10 godina.
3. Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina.
4. Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na nepokretnosti nakon 20 godina održaja.

Možete se zapitati u ovom kontekstu kakva je razlika između “savesnog” i “savesnog i zakonitog” držaoca pokretne ili nepokretne stvari.

1. Savesni držalac:

• Savesni držalac je osoba koja je posedovala imovinu u dobroj veri, što znači da nije znala ili nije mogla znati da je ta imovina u vlasništvu nekog drugog.
• Ovaj savesni držalac stiče pravo svojine na pokretnu stvar održajem nakon proteka 10 godina i na nepokretnu stvar nakon proteka 20 godina.

2. Savesni i zakoniti držalac:

• Savesni i zakoniti držalac takođe poseduje imovinu u dobroj veri, ali dodatno ispunjava određene zakonske uslove. To znači da nije samo savesan, već i da je posedovanje imovine u skladu sa zakonom.
• Ovaj savesni i zakoniti držalac stiče pravo svojine na pokretnu stvar održajem nakon proteka 3 godine i na nepokretnu stvar nakon proteka 10 godina.

Zakonit držalac je osoba koja poseduje imovinu u skladu sa zakonima i pravnim propisima. Ovaj koncept se obično koristi u kontekstu sticanja prava svojine na imovini koja pripada drugoj osobi. Evo dodatnih pojašnjenja o tome šta znači biti zakonit držalac:

Pravno posedovanje: Zakonit držalac poseduje imovinu u skladu sa zakonima i pravnim propisima. To znači da je njegovo posedovanje legitimno i da nije suprotno zakonima zemlje ili države u kojoj se imovina nalazi.

Nema nelegalnog prisvajanja: Zakonit držalac nije prisvojio imovinu protivno volji vlasnika ili na neki nezakonit način. On može biti u posedu imovine na osnovu ugovora, dozvole ili drugih pravnih mehanizama koji ga ovlašćuju da koristi tu imovinu.

Nema znakova zle vere: Zakonit držalac nije svestan da je imovina u vlasništvu nekog drugog ili, ako jeste, ne postupa namerno protiv zakona ili vlasničkih prava. U osnovi, zakonit držalac ne postupa s namerom da sebi prisvoji imovinu drugog.

Poštovanje prava vlasnika: Zakonit držalac obično poštuje prava vlasnika imovine. To može uključivati plaćanje zakupa ili naknade za korišćenje imovine ili bilo koji drugi dogovor koji omogućava legalno korišćenje imovine.

Pravo službenosti

Stvarna službenost predstavlja pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.

1. Uslovi i način stvarne službenosti: Stvarna službenost se može uspostaviti na određeno vreme ili za određeno doba godine. Vlasnik povlasnog dobra treba da je najmanje opteretio poslužno dobro.
2. Troškovi održavanja: Troškove održavanja uređaja ili radnje koji su potrebni za vršenje stvarne službenosti snosi vlasnik povlasnog dobra, osim ako i vlasnik poslužnog dobra ima koristi, u kojem slučaju se troškovi dele srazmerno koristima.
3. Načini sticanja stvarne službenosti: Stvarna službenost može se uspostaviti pravnim poslom, odlukom državnog organa ili putem održaja (dužim korišćenjem). Odlukom suda ili državnog organa može se uspostaviti ako je neophodna za korišćenje povlasnog dobra.
4. Ograničenja sticanja održajem: Stvarna službenost se može steći održajem ako je vlasnik povlasnog dobra koristio poslužno dobro faktički tokom 20 godina i ako nije bilo zloupotrebe, sile, prevare ili opoziva.
5. Prestanak stvarne službenosti: Stvarna službenost može prestati ako vlasnik povlasnog dobra ne koristi svoje pravo tokom tri uzastopne godine ili ako postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra. Takođe, prestaje ako ista osoba postane vlasnik i povlasnog i poslužnog dobra ili ako dođe do propasti povlasnog ili poslužnog dobra.

Da bi ste bolje razumeli pravo službenosti ilustrovaćemo to kroz primer:

Pretpostavimo da imate dve susedne kuće, kuću A i kuću B, i između njih prolazi uski prolaz koji vodi do vaše garaže. Vi ste vlasnik kuće A, a vaš komšija vlasnik kuće B. Međutim, vaša garaža nije direktno povezana sa ulicom, već se može pristupiti samo preko prolaza na teritoriji kuće B.

U ovom slučaju, kuća A bi bila "povlasno dobro," jer vi imate koristi od prolaza kako biste pristupili svojoj garaži. Kuća B predstavlja "poslužno dobro," jer se koristi za pružanje prolaza prema vašoj garaži.

Sada, prema zakonu o stvarnoj službenosti, vi kao vlasnik kuće A imate pravo na korišćenje prolaza (poslužnog dobra) kako biste pristupili svojoj garaži. To je stvarna službenost koja vam omogućava da koristite deo imovine vašeg komšije (kuću B) za specifičnu svrhu (pristup garaži).

Vaš komšija (vlasnik kuće B) ima obavezu da omogući pristup prolazu i da ne ometa vaše pravo korišćenja prolaza za pristup garaži. Troškove održavanja prolaza, kao što su popravke ili čišćenje, snosite vi kao vlasnik povlasnog dobra (kuće A), osim ako i vaš komšija ima koristi od prolaza, u kom slučaju se troškovi dele.

Pravo zaloge

Pravo zaloge je pravo koje omogućava osobi, koja se naziva založnikom, da stavi neku imovinu ili pravo kao zalogu kako bi obezbedila izvršenje određene obaveze prema drugoj osobi, koja se naziva poveriocem. Ova imovina ili pravo, koje se koristi kao zaloga, može biti pokretna stvar (npr. automobil, nakit), nepokretna imovina (npr. nekretnina) ili čak pravo (npr. pravo na isplatu određenog duga).

Pravo zaloge može nastati na nekoliko načina:

1. Na osnovu pravnog posla: To znači da založnik i poverilac dobrovoljno zaključe sporazum kojim se određena imovina stavlja kao zaloga kao deo dogovora o nekom dugu ili obavezi. Na primer, ako pozajmljujete novac od banke, banka može tražiti da stavite svoj automobil kao zalogu dok ne otplatite kredit.
2. Na osnovu sudske odluke: U nekim slučajevima, sud može narediti zalogu kao deo sudskog postupka, na primer, u slučaju prinudnog izvršenja ili sudskog sporazuma između stranaka.
3. Na osnovu zakona: Zakon može predvideti određene situacije u kojima se automatski stvara pravo zaloge, bez potrebe za posebnim sporazumom ili sudskom odlukom. Ovo se često primenjuje u kontekstu zakona o obligacijama i ugovorima.

Kada se imovina ili pravo stave kao zaloga, to znači da, ako založnik ne ispuni svoje obaveze prema poveriocu, poverilac ima pravo da proda ili prisvoji zalogu kako bi se obeštetio za nenaplaćeni dug ili obavezu.